KAKO NAM JE BILO
(Iliti vrlo ozbiljno izvješće sa učeničke ekskurzije za roditelje i ravnatelja)

KRK – ISTRA – LIKA     05. – 08. svibnja 2011.

Nakon dugog niza godina neuspješnih i rijetko kojeg uspješnog pokušaja organiziranja učeničke ekskurzije, evo nas konačno, punih utisaka sa jedne nezaboravne i vjerujem, još dugo prepričavane avanture kako za učenike, tako i za njihove roditelje, razrednike i školu ( mada na podosta različite načine).
Odgovor na pitanje iz naslova malo će pričekati jer prvo dugujemo kratak opis samog putovanja, a onda ćemo podrobnije iznijeti sve utiske. Dakle, četverodnevna učenička ekskurzija za učenike sedmih i osmih razreda obuhvaćala je posjet otoku Krku, Istri i Lici i bila je umjeren spoj kulturno-povijesne kao i kulturno-zabavne tematike.

Dan prvi

U cik zore, u četvrtak ujutro nakon neprospavane noći dovukli smo naše torbe do mjesta polaska ispred škole i puni iščekivanja izljubili naše najbliže te ih otjerali kući kako bi se mogli što prije otisnuti u pustolovinu života. Osmaši su, naravno,  inzistirali da budu što bliže svojim učiteljima, pa nismo imali srca nego im udovoljiti tako da su oni bili u neposrednoj blizini svojim najdražim učiteljima kako bi mogli razgovarati o povijesti, hrvatskom i engleskom jeziku, te pitati sve što nisu stigli tijekom nastave. S druge strane, sedmaši su se osjećali  malo zapostavljenima na galeriji autobusa pa su prosvjedovali dubokim hrkanjem i meditacijom. Vožnja je proticala u najboljem redu dok nam se nije u Dicmu pridružio najdosadniji vodič koji postoji. Njemu je jedina zabava bila pričanje viceva i zbijanje šala s učenicima. U Dugopolju smo zaplovili Dalmatinom i gotovo za čas, ugodnom turističkom vožnjom prošli stotine i stotine kilometara, vidjevši usput Skradin i Krku, Ravne kotare, planinu Velebit, ličke  krajolike, vile na planini Kleku, i konačno, napustivši autoput stigli na prijevoj Vratnik. Izjurili smo iz autobusa željni pogleda na more i otoke, a kad ono gore, povjetarac od sto kilometara na sat. Brže smo se vratili u autobus nego što smo izišli, onda smo nastavili dalje jedva čekajući osvojiti neosvojivu kulu Nehaj. Mogu vam reći da smo je mi osvojili za tren, i to bez oružja. Domaćini su pali na naš neodoljivi šarm i pustili nas da otkrijemo potencijalne plemiće među nama. Vodič je u nevjerici nekoliko puta pitao: “Jesu oni uvjek tak` dobri?” A mi učitelji smo u nevjerici gledali u njega, pa to su najveći mangupi na svijetu. Iza toga smo mogli pojesti sladoleda koliko želimo. Nakon kule Nehaj i Senja, ugodno turističko putovanje se nastavlja magistralom, pa Krčkim mostom  do otoka Krka i gradića Omišlja koji je bio naš domaćin ta tri dana. Dolaskom u hotel Adriatic razjurili smo se po sobama, ostavili stvari i brzinom svjetlosti otrčali do restorana jer nas je tamo čekao najukusniji puding u svemiru. Ručak je bio OK, ali svi su tražili još pudinga. Još i danas nam je taj okus na nepcu. Nakon ručka, kraćeg odmora pošli smo u šetnju omišaljskim lungo mare-šetnicom uz more do mjesta gdje je blaženi papa pojeo sladoled od stracciatelle i vanilije, a nakon toga po želji kraća vožnja turističkim brodom ili šetnja po želji. Nakon večere odnosno tone prženih krumpirića nastaje uzbuna, euforija, očajnička potraga za najboljom modnom kombinacijom ( priča se da se i Modni Mačak konzultirao), jer je uslijedila luda i nezaboravna disko zabava do kasnijih večernjih sati. Ostatak noći, kao i svake slijedeće, učenici a i mi učitelji provodili smo na koljenima u molitvi za lijepo vrijeme idući dan. I zbog toga je većina učenika bila i malo pospana svaki idući dan. Ali samo malo.  To što je Jure zaspao s rukavom u tanjuru, ili što je Stipe usnio Dariju u krilu, a cure klanjale u ritmu glazbe u autobusu, to je potpuno slučajno.

Dan drugi

Pošto se dugo molilo nije trebalo strahovati za vrijeme drugi dan. Nakon obilnog doručka, svi su jeli čokolino, ugodnom turističkom vožnjom razgledavali smo otok domaćin i prvo išli do mjesta Punat. Tu smo iznajmili 50-metarsku jahtu (marina je u blizini) i otplovili na otočić Košljun u posjet samostanu sv. Frane gdje su nas ugostili ljubazni franjevci. Oni su također bili malo pospani, ali ne zbog molitve nego zato što su večer prije i oni bili u disku. Nakon razgledavanja vratili smo se u Punat i divili se ponudi sladolednih kupova i drugih slastica. Još s tragovima sladoleda na usnama ukrcali smo se u naš ugodni turistički autobus i slijedili velika kamena glagoljska slova kako bi našli put do Jurandvora, mjesta gdje je pronađen krsni list hrvatskog naroda (to je rekao naš vodič koji, usput, uopće nema smisla za humor). Naoružani kamenim glagoljskim suvenirima ugodnom turističkom vožnjom došli smo natrag u hotel za nepunih pola sata i prionuli na teški zadatak pojesti što više za ručak. Nakon kraćeg odmora, koji nam je bio potreban jer nas je čekao uspon autobusom na gradić Omišalj na visinu od 82 m. Autobus se jedva dovezao do vrha. Nakon posjete crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije i susreta s č.s. Valentinom koja je porijeklom iz Otoka, opet smo odlučili pokupovati sve sladoledne kupove i prionuli na posao. Popeli smo se jedva, a tek sišli do hotela, to je bio napor! Zato smo trebali dobro večerati, a i zato što nas je nakon toga opet čekala disko zabava. I to dvostruka te večeri, disko klub u hotelu i umjetnička instalacija na otvorenom ispred hotela. Neki nisu znali gdje bi prije pa su cijelu večer trčali unutra-vani. Uslijedila je spomenuta molitva cijelu noć.

Dan treći

Rana zora, sunce izlazi, izlazimo i mi i krećemo ugodnom turističkom vožnjom od nepunih nekoliko sati preko Bakarskog zaljeva, Riječke zaobilaznice, kroz tunel Učka, Istarskim ipsilonom do prvog grada našeg istarskog programa, Poreča. Tu smo fascinirani pričama našeg stručnog vodiča koja se ne može obraniti od mnoštva pitanja koje naša djeca postavljaju i usput prave bilješke na poleđini razglednica koje su kupili. U Eufrazijevoj bazilici posebno. I tu su slastičarnice, a ima ih puno vjerujte, ostale bez sladoleda. Zatim, ugodnom turističkom vožnjom odlazimo u Limsku dragu u potragu za blagom kapetana Morgana koje čuva strašni zmaj. Od naporne potrage smo ogladnili pa smo poslušali popularne Gustafe i otišli u Žminj, u blizini kojeg se nalazi konoba Krculi gdje smo pojeli najbolji obrok ovog putovanja. Nakon ručka i odgonetanja tajne gradnje poznatog istarskog kažuna, odvezli smo se do grada Rovinja. Tu je uspon do crkve sv. Eufemije izmorio mnoge mlade turiste (od 90 do 100 god prosjek) ali ne i naše junake koji su trčeći odjurili do vrha (samo da bi prije sišli, valjda). Kažu da osim sladoleda, nakon nas, u Rovinju nije bilo ni hamburgera. Povratak ugodnom turističkom vožnjom od nekoliko sati brzo je prošao, večera također, jer je trebala uslijediti posljednja disko zabava koja će ostati u pamćenju iz nekoliko razloga. Prvo učiteljica Mirela, koja je izazvala sve učenike na dvoboj u igri biljara- kažu da je ulog bila petica iz engleskog. Zatim, učiteljica Mery koja je bez konkurencije proglašena plesnom kraljicom večeri i konačno učitelj Martin koji je javno obznanio da njegov dosadašnji glazbeni ukus ništa ne vrijedi te da će odsada slušati samo ono što mu đaci predlože. Te večeri su gosti u diskoteci bili neki lokalni klinci koje smo sutradan ujutro vidjeli suznih očiju i s bijelim maramicama kako nas ispraćaju iz Omišlja. I opet cijelonoćna molitva do jutra.
Dan zadnji

Po završetku pakiranja, na neke torbe trebalo je sjesti da se zbije sve što su kupili za svoje najdraže, napustili smo sa suzom u oku hotelske hodnike i otišli na Posljednji Doručak. Nitko nije mogao jesti od tuge što odlazimo pa se mlado i poletno osoblje hotela ozbiljno zabrinulo za nas. Međutim stisnutih zuba, hrabro smo se ukrcali u naš udobni turistički autobus i mahnuli zbogom hotelu Adriatic u Omišlju. Put nas je vodio istom rutom kao i na dolasku, osim što su najpopularniji predmeti bile zelene vrećice ( mozete pretpostaviti zašto).
Na Vratniku ovaj put nije puhalo, ali nitko nije htio vani. Naime, svi su spavali. Likom i uz planinu Velebit putovali smo nezaustavljivo do Macole iz jednog jedinog razloga- da se tu zaustavimo i kupimo Teu kriglu kiselog mlijeka. Nakon ručka u zagrljaju ličkog mede, napustili smo autoput i nastavili do Cerovačkih špilja. Podzemlje može biti zanimljivije od površine, to smo se tamo uvjerili. Neobični oblici stalaktita i stalagmita i tako više od 700 m. Ostatak putovanja naš ozbiljni vodič imao je prigodni pjevački program, a isto tako i nagradni kviz za sve učenike. Pitanja su bila užasno teška ( pa neka sad neko kaže nešto protiv nas učitelja koji samo lagana pitanja postavljamo) ali tu je bio jedan junak, Domagoj Branimir inače i vrsni plesač, što smo se osvjedočili u disku, koji je znao značenje riječi limes i osvojio nagradu. Ostatak od kojih pola sata ugodne turističke vožnje nestalo je papirnatih maramica, a za autobusom su tekli potoci naših suza. Učeničkih – od tuge što je kraj, a učiteljskih –  od sreće što su vratili sve mamine i tatine maze njihovim roditeljima, koji su definitivno već upotrijebili boje za kosu jer nitko nije bio više sijed nego na polasku.

Eto, to je kratka kronologija događaja. Možda bi najbolje bilo odgovor na pitanje iz naslova prepustiti vama na prosudbu. A da ćemo još dugo o tome pričati, u to sam sigurna.
Skromni potpisnik još skromnijih, vrlo ozbiljnih redaka,

Vaša učiteljica Mirela uz suradnju učiteljice Mery i učitelja Martina