U petak i subotu 24. i 25. listopada šest učenika naše škole Rino,  Mirka, Laura, Sara, Karla i ja (Karmen) uz pratnju ravnatelja Tomislava, pedagoginje Edite i učiteljice Milene otputovalo je u Novi Vinodolski. Došli smo na poziv Doma za nezbrinutu djecu “Braća Mažuranić”  kako bi zajedno obilježili obljetnicu u čast 200 godina rođenja Ivana Mažuranića, prvog bana pučanina. Krenuli smo u 8:00 sati ispred naše škole na Hanu i putovali kroz šumovitu i svježu Liku. Bilo je malo hladno, pa smo se ugrijali pjesmom i druženjem. Putovali smo četiri i pol sata, uz kratku stanku kod Macole. Kad smo stigli u Novi Vinodolski dočekali su nas gostoljubivi domaćini. Smješteni smo u Vilu Rusticu koja pripada Crvenom križu grada Zagreba, vilu sa velikim hodnicima i sobama. Upoznali smo se s učenicima iz Osnovne škole Ivan Mažuranić-Sibinj (PŠ Slobodnica). Bili su jako dragi i brzo smo se sprijateljili. Nakon upoznavanja svi zajedno smo ručali a poslije smo se malo odmorili. U poslijepodnevnim satima prošetali smo rivom i centrom grada. Nakon šetnjice sudjelovali smo na priredbi održanoj u čast Ivana Mažuranića, koja se izvodila u Domu za nezbrinutu djecu, inače rodnoj kući braće Mažuranić. Djeca iz doma bila su jako druželjubiva i draga. Priredili su nam predstavu o Mažuranićevu životu, a mi smo predstavili naš kraj čije su ljepote i povijest sve oduševili. Nakon priredbe slijedio je domjenak. Uz glazbu i druženje odlično smo se proveli. Kada je pala noć ponovno smo se vratili u vilu Rusticu gdje smo proveli jednu dugu i neprospavanu noć. Ujutro, nakon doručka, obišli smo Muzej Novog Vinodolskog. Muzej je sadržavao mnoge izloške, od Rimskog Carstva do Mažuranićevih, pa sve do novljanske tradicije i nošnje. Nakon muzeja posjetili smo crkvu Sv. Filipa i Jakova koja je oslikana mnogim slikama i puna kipova, baš prava crkva u gotičkom stilu. Nakon obilaska, zajedno smo ručali u Domu “Braća Mažuranić”, gdje su nas ljubazni domaćini ispratili i poklonili nam svoje ručne radove u znaku Mažuranića i Novog Vinodolskog. Tako smo stekli još jedno veliko prijateljstvo koje će,  nadamo se, trajati zauvijek. U povratku smo prošli kraj 45. paralele u Senju. Kada smo prošli Kijevo obišli smo izvor naše rijeke Cetine, te se slikali kraj starohrvatske crkve Svetog Spasa. Napokon smo stigli na Han, svojoj jedinoj i najljepšoj školi Ivana Mažuranića.

Karmen Vučić,  7a