Pedagoški članci
Vršnjačko zlostavljanje – brošura za roditelje
Ovisnost o internetu – ovisnost današnjice (Izvor OŠ Đurđevac)
Mitovi i legende o mentalnom zdravlju – brošura za djeci i mlade (i odrasle)
Kako zaštititi dijete u svijetu interneta, mrežnih tehnologija i mobilnih telefona
Kako brinuti o mentalnom zdravlju za roditelje i djecu
Obitelj je najprirodniji prostor društvenog ponašanja tj. mjesto gdje čovjek stječe određene vrline i udara temelje koji će biti važni za njegov daljnji život, njegovu prihvaćenost ili neprihvaćenost u društvu, njegov napredak ili stagnaciju. Istraživanja su pokazala da vrlo veliki postotak delinkvenata i devijanata potječe upravo iz razbijenih, deformiranih obitelji ili iz pogrešno shvaćenog roditeljstva.
Suvremeno društvo se mijenja iz dana u dan donoseći sa sobom dobrobit, ali i mnoge probleme koje svakodnevno treba rješavati. Broj odluka s kojima se čovjek susreće i koje mora svakodnevno donositi stalno se povećava, a sve se čine jednako važne. Istovremeno slabe konci obitelji koja je stoljećima držala svoje članove na okupu. Obitelj i odrasli imaju sve slabiju ulogu u socijalizaciji mlade generacije. Položaj i uloga mladih u društvu mijenja se velikom brzinom. Društvo je preplavljeno marketinškim porukama, što bi sve trebalo kupiti (automobile, luksuznu robu…). Čovjekov status je gotovo uvjetovan time, a ljude se tjera da donose odluke koje u stvari ne žele.
Najčešće se u ovakvom svijetu najslabije snalaze mladi ljudi (iako toga možda i nisu svjesni). Zbog toga su uloga obitelji i dobri međusobni odnosi svih njenih članova, posebice djece i roditelja, odlučujući za razvoj pozitivnih stavova u životu.
Postoje uvriježena mišljenja da nisu potrebna neka posebna znanja da bi se bio uspješan roditelj. Često se čuje da je dovoljno voljeti dijete i sve ostalo će samo po sebi ići u željenom pravcu. Ova stajališta su pogrešna. Za razvoj djeteta vrlo su važne odgojne metode koje koriste njegovi roditelji.
Najčešće stilovi odgajanja:
a) AUTORITARAN – krut način odgoja, nametnuta strogost, inzistiranje na normama ponašanja bez objašnjenja.
P o s lj e d i c e: djeca autoritarnih roditelja najčešće su neprijateljski raspoložena, neistinoljubiva, često odustaju od započetih aktivnosti kada se pojave prepreke.
U adolescenciji su često buntovnici koji krše društvene norme. Tako se suprostavljaju autoritetu odraslih.
b) PERMISIVAN – djeci se ne postavljaju nikakve granice. Mladi u takvim obiteljima teško uče što je dobro, a što loše, jer nemaju jasnu sliku o tome koje je dobo, a koje loše ponašanje.
P o s lj e d i c e: djeca permisivnih roditelja su najčešće nezrela, ovise o roditeljima, nezadovoljni su, nemaju samokontrole, netolerantna su, često imaju probleme u socijalizaciji.
c) DEMOKRATSKI – podrazumijeva topao odnos prema djeci, česte razgovore, postojanje razumljivih, ali čvrstih granica ponašanja.
P o s lj e d i c e: ovaj roditeljski stil razvija prijateljski raspoloženu djecu, kooperativnu, s mnogo pouzdanja i odgovornosti.
NADZOR I UPOZORENJE su odgojni postupci u funkciji sprječavanja nepoželjnog dječjeg ponašanja. Možemo ih nazvati p r e v e n t i v n i m odgojnim postupcima jer se njima nastoji unaprijed otkriti opasnosti i pojave negativnog ponašanja i na vrijeme ih ukloniti tako da se nepoželjno ponašanje i ne pojavi.
KAZNA kao odgojna mjera treba se primjenjivati što rjeđe i tek onda kada druge mjere i postupci ne daju potrebne rezultate, kada ne pomaže preventivne mjere ni drugi postupci sprječavanja. Kazna se tada javlja kao prirodna posljedica lošeg djetetovog ponašanja. Ona upozorava dijete da nije ispravno postupalo i da takve čine treba kazniti. Ipak, treba naglasiti da kazna mora biti posljednja mjera i što se manje upotrebljava – to bolje. Važno je da kazna djeluje, a njeno djelovanje više ovisi o ugledu osobe koja kažnjava nego o jačini kazne. Stoga je važno da roditelji uživaju ugled, da ih djeca poštuju i vole. Tada će kazna imati pozitivan učinak.
Kada se moramo poslužiti kaznom kao odgojnom mjerom, ona ne smije biti sredstvo ponižavanja, ne smije vrijeđati dostojanstvo djeteta, ne smije ga ismijavati ili zlostavljati. Kazna mora sadržavati osudu lošeg ponašanja, ali i nadu u mogučnost popravka, poziv djetetu da promijeni svoje loše postupke. Jedino tako primjenjena kazna djeluje pozitivno. Kazna mora biti primjerena prijestupu, razumljiva djetetu i vrlo pravedna. Ako dijete shvati da je krivo i da je kaznu zaslužilo, ona će djelovati pozitivno. U suprotnom, izazvat će bijes i mržnju.
ODNOS RODITELJI – DJECA
Brojna djeca svoje roditelje ne doživljavaju kao učitelje. U pravu su, jer mnogi roditelji ne žele naučiti djecu ono što oni stvarno žele znati. Djeca imaju punu glavu pitanja na koja roditelji nisu oduševljeni davati odgovore (npr. pitanja o tzv. tabu temama – spolnost, ovisnosti i sl.). S druge strane, djeca znaju koja su pitanja odraslima neugodna pa ih i ne postavljaju. Tražeći odgovore na ta pitanja djeca često zađu na pogrešne putove.
U odnosu između djece i roditelja i jedni i drugi imaju svoje jedinstvene predodžbe o tome kako bi željeli da taj odnos izgleda. Često su te predodžbe vrlo različite i neprestano se mijenjaju. Psihologija tvrdi da je sukob roditelja i djece oduvijek postojao jer je uvijek postojao prijelaz iz djetinjstva u odraslog čovjeka, tj. vrijeme mladosti.
Ideje i interesi mladih razlikuju se od onih koje imaju njihovi roditelji. Dva različita mentaliteta se svakodnevno sukobljavaju. Dolazi do tzv. s u k o b a g e n e r a c i j a.
Mladi bi najradije negdje pobjegli, stariji se tuže da s njima ne mogu izaći na kraj, mladi smatraju da stariji zloupotrebljavaju moć i autoritet te im sputavaju slobodu; stariji tvrde da mladi rade što hoće, ruše granice, ne poštuju i slušaju nikoga.
Vrlo često zbog “neshvaćenosti” od strane roditelja i odraslih, kao i zbog užurbane i panične potrage za srećom i smislom života, mladi čovjek zađe u slijepu ulicu koja ga vodi u suprotnom pravcu od onog koji vodi do sreće i životnoga smisla.
KAKO POMOĆI MLADIMA DA NE BIJEŽE U RAZNE UŽITKE
U obitelji je naročito važno ostvarivanje kvalitetne komunikacije. Roditelji najčeće ne znaju razgovarati sa svojom djecom. Neki to smatraju gubljenjem vremena ( “Ni moji nisu nikad sa mnom razgovarali pa što mi fali”). Ono što ponekad nazivaju razgovorom , zapravo je roditeljski monolog kojem je svrha dijeliti savjete ili kritizirati dijete ili čak prijetiti. Komunikacija između djece i roditelja igra ključnu ulogu u izgradnji stavova glede raznih oblika ponašanja. Naime, rijetko se susrećemo s npr. zlouporabom droga kod mladih ljudi koji potječu iz obitelji u kojima je uspostavljena komunikacija između svih njenih članova, u kojima vlada sklad i ljubav, povjerenje i zajednički napor da se život učini što ljepšim i smislenijim. Temelji tople i otvorene komunikacije formiraju se od prvih godina života, a kao uzor služi roditeljsko iskreno izražavanje misli i osjećaja.
Z a k r a j
“Slušamo li pažljivo što nam govore naša djeca? Ne bismo smjeli zaboraviti da ona upravo grade most između nas. Ako nemamo vremena za njihove “gluposti”, nemojmo se jednog dana iznenaditi kad shvatimo da mosta nema. Brojni roditelji ne znaju želje, nade, očekivanja, brige i strahove svoje djece. Možda nam je nekad bilo važnije oprati automobil, oprati suđe ili pogledati TV emisiju nego saslušati svoje dijete. Propušteni trenuci izgubljeni su zauvijek. Možda ih više nikada nećemo moći nadoknaditi.
Slušajmo svoje dijete pažljivo i strpljivo!
Koliko puta smo izgovorili da u našem životu ne postoji ništa važnije od njih?
Pokažimo im to!”
Tata koji je čitao novine promrmlja:
– Ma, što je djete?
– Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem?
– Pa naravno.
– Zašto, tata?
Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine.
– Zašto tata? Želio bih znati!
– Aaa? Što zašto?
– Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik?
– O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja!
– Što to znači biti u tijeku događanja, tata?
– O nebesa! Dijete, to ti je kao… orijentirati se… razumiješ li?
– Ne razumijem!
– O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam.
– A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram?
– Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to!
– Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata!
– E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li?
– Ali… ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat učitelj me ukori.
– Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu!
– Hoćeš li i tamo morati čitati novine?
– Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina!
– A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!
Poznato je da genijalnost nije uvijek praćena odličnim školskim uspjehom. Sjetimo se samo Alberta Einsteina koji je kao dijete pao iz matematike ili Billa Gatesa (vlasnik Microsofta) koji se u školi nije baš iskazao.
No, roditeljima ovi primjeri obično nisu dovoljna utjeha. Oni bi da njihovo dijete uči s voljom i da postiže uspjeh. Treba znati da je školski neuspjeh bolan i za dijete koje ne želi učiti iako ima mogućnosti i osjeća obvezu, baš kao i za ono dijete koje uči, a ne uspijeva naučiti.
Mnoge od ovih problema možete izbjeći otvorenim razgovorom. Dok je dijete u osnovnoj školi, obitelj mu može pomoći jer je dijete u toj dobi još pod snažnim utjecajem odraslih, posebno roditelja. Najčešće teškoće, kao što su one kad je dijete nemirno i ne sluša na satu jednostavno se rješavaju razgovorom između učitelja i roditelja i njihovom zajedničkom akcijom.
Naime, treba razlikovati izuzetnu živost, čestu kod manje djece, koja je u biti normalna, od onih pravih problema u učenju zbog pomanjkanja koncentracije. U tom slučaju potrebna je pomoć psihologa.
ZADAĆE RODITELJA
– Zanimati se za školski uspjeh bez pretjerivanja
Godine provedene u osnovnoj školi dragocjene su djetetu za pravilan životni start. Da biste mu u tome pomogli, potrebno je nazočiti roditeljskim sastancima i odlaziti na razgovore razredniku kako biste se upoznali s programom i načinom savladavanja gradiva (a ne samo radi ocjena). Djetetu treba pružiti podršku. Radi se zapravo o ohrabrenju, no pomoć može biti i praktična: možda je djetetu potreban savjet pri savladavanju gradiva, pomoć pri ponavljanju ili pisanju zadaće.
– Podržati učitelja
Kada god je to moguće treba podržati učitelja, izbjegavajući omalovažavanje. Dijete mora osjećati da škola ima izuzetno mjesto u njegovom životu i shvatiti da je važno sve što se tamo radi.
– Pomoći djetetu u postizanju samostalnosti
Neki roditelji obrazovanje djeteta u potpunosti prepuštaju školi, što često rezultira nezainteresiranošću djeteta za školu. Drugi pak bdiju nad djetetom, uče s njim svaku lekciju i opsjedaju razrednika/cu. Oba ekstremna oblika ponašanja neće rezultirati uspjehom. Osim što se na taj način riskira da dijete zamrzi školu, remeti se i odgojno – obrazovni plan kojemu je cilj postupno stjecanje znanja, vještina i navika uz postizanje samostalnosti kod učenika.
– Poticati znatiželju
Da bi se razvilo zanimanje za školu i učenje, od malih nogu treba poticati djetetovu znatiželju, želju za znanjem i otkrivanjem novog i nepoznatog. Sve se to može postići na različite načine, ponajprije odgovarajući na dječja pitanja, ali bez dugih i dosadnih objašnjenja. Potičite i očekivanja vezana uz nova otkrića do kojih ćete vi i dijete zajedno doći. Dobro je zajedno čitati knjige i dječje enciklopedije, posebno kada dijete postavi neko teško pitanje na koje ni sami ne znate dovoljno dobro odgovoriti.
Najčešći uzroci neuspjeha:
- smanjenje sposobnosti djeteta
- gubitak motivacije
- smetnje pažnje i koncentracije
- nedostatak radnih navika ili manjak predznanja
- neučinkovite metode učenja koje dijete koristi
- strah od ispitivanja
- negativan stav prema školi
- neodgovarajuće metode podučavanja određenog gradiva.
Uzroci koji dovode do školskog neuspjeha ponešto se razlikuju u nižim i višim razredima. U nižim razredima čest uzrok školskog neuspjeha su poteškoće pažnje i koncentracije, smanjene sposobnosti i emocionalna nezrelost. Posljedice koje proizlaze iz sposobnosti mogu biti posljedica smanjene opće razine intelektualnog funkcioniranja, ali isto tako i smetnje različitih specifičnih sposobnosti kao što su pisanje, čitanje i računanje. Ove uzroke školskog neuspjeha bitno je što prije prepoznati kako bi se na vrijeme interveniralo i pomoglo djetetu te mu se omogućilo savladavanje gradiva na odgovarajući način. U suprotnom, u djeteta može doći do razvijanja negativnog stava prema učenju i školi, jer dijete, suočeno s prevelikim i preteškim zahtjevima, doživljava neuspjeh te se od njega nastoji obraniti izbjegavanjem učenja i zauzimanjem negativnog stava. Radne navike ne utječu toliko snažno na školski uspjeh u nižim razredima osnovne škole. Djeca koja su sposobna i lijepo se izražavaju uspijevaju zadovoljiti zahtjeve učitelja s relativno malo truda i učenja. No, s prelaskom na predmetnu nastavu javljaju se poteškoće. Prijelaz s razredne na predmetnu nastavu predstavlja stres za dijete jer je ono suočeno s većim brojem predmeta te različitim učiteljima od kojih svaki ima svoj način rada i svoje zahtjeve za učenike. U takvoj situaciji dijete koje nije razvilo radne navike redovitog učenja može se početi “gubiti” u količini gradiva koje mora usvojiti, osobito ako se gradivo zbog neredovitog učenja počne gomilati. U višim razredima važnu ulogu u školskom uspjehu ima i predznanje učenika. Vrlo često djeca imaju poteškoća u školi zbog “rupa” u znanju, odnosno djeca moraju nadoknaditi određene dijelove gradiva kako bi mogla usvajati nova gradiva.
Problem u školskom uspjehu može se pojaviti i uslijed slabog planiranja vremena za učenje te loše strategije učenja. S obzirom na zahtjeve gradiva mnogi učenici koji nisu usvojili učinkovite strategije učenja imaju poteškoća u usvajanju gradiva, osobito zato jer se često zahtijeva i povezivanje različitih dijelova gradiva.
Kroz cijelo školovanje na školski uspjeh snažno djeluje motivacija. Dijete koje iz bilo kojeg razloga nije motivirano za učenje neće se truditi pa tako neće ni postizati dobre rezultate. Ukoliko vaše dijete stalno postiže loš uspjeh ispod njegovih mogućnosti, potražite savjet stručnjaka, jer je otkrivanje uzroka školskog neuspjeha prvi korak u njegovu otklanjanju.
LOŠA OCJENA JE STRES
Ocjena predstavlja odraz sposobnosti, motivacije i znanja učenika. Ona utječe na status učenika u grupi vršnjaka, naklonost učitelja, zadovoljstvo roditelja, a u višim razredima određuje i mogućnost upisa u srednju školu. Radi svih ovih razloga ocjena predstavlja stres i za dijete i za roditelja. Svako dijete se s lošom ocjenom nosi na drugačiji način. Izbor načina nošenja sa stresom loše ocjene ovisi o dobi djeteta, njegove osobnosti, prošlih iskustava, reakcija okoline.
Podrška je važna
Sva djeca u situaciji stresa trebaju podršku i utjehu. U tome su vrlo važni roditelji i vršnjaci. Ona se može sastojati od razgovora s drugima i normalizacije vlastitih osjećanja (spoznaja da se i drugi osjećaju kao i oni kada dožive neuspjeh olakšanje je za djecu), utjehe i razumijevanja (kada se izjadamo smanjujemo napetost i osjećamo se bolje) ili konkretne pomoći u učenju (objašnjavanje gradiva koje dijete ne razumije, ispitivanje djeteta, pomoć pri izradi zadataka).
Ljutnja je najčešća emocionalna reakcija kod djece. Ona je normalna reakcija na neuspjeh pri ostvarivanju nekog cilja. Kratkotrajna ljutnja je dobra jer oslobađa dijete od negativnih osjećaja i djeluje na smanjenje psihičke napetosti djeteta. Takvu ljutnju treba ignorirati ili pokazati djetetu kako razumijemo da je ljuto. No, ukoliko ljutnja traje duže vrijeme, ona onemogućava dijete da se koncentrira i uči. U većini slučajeva takva produžena ljutnja prerasta u okrivljavanje drugih, što, ako postane trajna strategija nošenja sa stresom, može negativno djelovati na razvoj djeteta. U tom slučaju treba nastojati pomoći djetetu da realno sagleda situaciju (npr. da je razlog nedovoljno učenje) i potaknuti ga da na konstruktivan način riješi situaciju – dogovorite svakodnevno učenje s djetetom, postavite s djetetom jasne i ostvarive ciljeve pri učenju, pomognite djetetu u izradi plana učenja podučite dijete kako se učinkovito uči, potaknite dijete da vodi bilješke, postavlja pitanja, ponavlja lekcije, uči sa smislom.
Sučeljavanje sa stresom loše ocjene
Jedan od pozitivnih načina sučeljavanja sa stresom negativne ocjene je učenje s namjerom da se ocjena popravi. U toj situaciji dijete ima osjećaj kontrole u postizanju željenog cilja. Kada dijete ispravi ocjenu ono ima osjećaj sigurnosti i kompetentnosti. No, neka djeca ne reagiraju na ovakav način. Problemi se javljaju kada dijete pasivno prihvaća situaciju, ne trudeći se išta napraviti, negira lošu ocjenu nastojeći je zaboraviti i pobjeći u svijet mašte ili laže roditeljima o svom uspjehu. Ako dijete ne reagira na lošu ocjenu, takvo ponašanje može biti znak naučene bespomoćnosti, odnosno vjerovanja da, što god dijete učinilo, neće ništa uspjeti postići ili promijeniti rezultate koje postiže. U toj situaciji dijete pripisuje neuspjehe manjku svojih sposobnosti, a eventualne uspjehe pripisuje sreći ili čimbenicima koji su izvan njegova utjecaja. Ovakva situacija je vrlo ozbiljna i snažno utječe na samopoštovanje i osjećaj kompetencije djeteta te je nužno pomoći djetetu da promijeni svoja vjerovanja. Roditelji mogu pružiti pomoć na više načina. Jedna metoda je davanje djeci povratnih informacija na taj način da im se dopusti vjerovanje kako njihovi neuspjesi nisu posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih vanjskih okolnosti nad kojima nemaju kontrolu, već da su posljedica npr. nedovoljnog zalaganja, premali stupanj naučenosti gradiva i sl.
Također, bitno je pohvaljivati uspjehe, jer dijete koje promatra svijet kroz prizmu vlastitih neuspjeha, teži tome da previdi uspjehe, da ih umanjuje ili pripisuje uzrocima koji leže izvan njega (npr. sreća).
Laganje i izbjegavanje prihvaćanja loše ocjene vrlo je čest način reagiranja u djece koja imaju strah od roditeljske reakcije. Naime, reakcije roditelja snažno utječu na način kako će se dijete odnositi prema daljnjem radu i što će učiniti po pitanju svog školskog uspjeha.
Ukoliko se dijete ponaša na ovakav način, roditelji trebaju preispitati svoje stavove i reakcije na lošu ocjenu, kao i očekivanja koja imaju od djeteta.
Naime, djeteu je potrebna ozbiljna pomoć kako bi se ponovno osjetilo sigurno, steklo povjerenje u svoje roditelje da ga prihvaćaju takvo kakvo je te u svoje sposobnosti i mogučnosti.
Vrlo često roditelji se nađu u nedoumici što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu. Uvijek valja imati na umu:
- Obratite pažnju na vlastita očekivanja koja imate. Ako su vam očekivanja visoka i ako puno polažete na školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom zadovoljenja tih očekivanja.
- Nastojte ohrabriti dijete i pohvaliti ga čak i za male uspjehe. Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu, odnosno naglasite u čemu je dijete bolje. To u djeteta jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.
- Ne tucite. Fizičko kažnjavanje i vikanje izazivaju u djeteta strah i mogu kod njega izazvati traumu. Djeca žive u stalnom strahu od budućeg neuspjeha i budućih batina. Batine djeci govore samo to da nisu vrijedna, da je u redu tući druge i da je nasilje prihvatljivo. Dijete možete kazniti tako da mu uskratite nešto što voli (npr. gledanje TV, izlazak i sl.) Kada mu uskratite neko zadovoljstvo obavezno mu objasnite zašto ste to učinili i što dijete treba učiniti da bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Prevelika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.
- Kritizirajte samo ponašanje, a ne osobnost. Hvaliti možemo i ponašanje i osobnost djeteta (Krasno crtaš. Ti si pametno dijete) No, kada kritiziramo, nikada ne smijemo kritizirati osobnost djeteta (Ti si lijen. Nisi sposoban.). Kritiziranje osobnosti šteti djetetovu samopouzdanju i daje djetetu osjećaj odbačenosti i neprihvaćanja. Kritizirati se smije ponašanje (Pogriješio si. Pokušaj ponovo. Nisi se dovoljno potrudio.), jer se može mijenjati ponašanje i utjecati na njega, a na osobnost ne može.
- Pomozite djetetu u učenju
Uvijek pohvaljujte i nagrađujte pozitivno ponašanje. Pohvale su učinkovitije od kazni. One djetetu daju smjernice kako se treba ponašati, što je dobro, i jačaju osjećaj samopoštovanja i vlastite kompetentnosti.