Poučne priče
Jednostavno pročitaj i razmisli o svemu… 5 minuta, ali u miru!
Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.
Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.
Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.
U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.
„Uistinu?“, šaputali su… „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.
Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Učiteljica nije znala jesu li učenici među sobom ili s roditeljima o tome pričali, ali to nije ni bilo važno. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.
Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu pa je učiteljica otišla na pogreb tog učenika.
Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.
Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Mark je često govorio o Vama.“
Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“
Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.
Učiteljica je naravno odmah znala i da nije gledala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.
„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“
Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.
Charlie se pomalo nasmija i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“
Chukova žena reče: „Chuck me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.
„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marilyn.
Potom Vicki, još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.
„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Vicki i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“
Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.
Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.
Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.
Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.
Recimo im to dok nije prekasno.
– Doista, treba znati gledati svijet – uzdahne starac.
– Nije li more o kojem ti govoriš zapravo čovječanstvo?
– Pa, jest! – odgovori čovjek.
– Lončić vode za čitavo čovječanstvo je premalo, ali za žedna čovjeka je ponekad ne samo dovoljno, nego presudno. Mnogi ljudi i ne slute kolike bi sudbine bile ukrašene osmijesima umjesto bolovima da su oni u pravo vrijeme izlili u veliko more svoj lončić vode…
– Možeš li me poučiti da pjevam kao slavuj?
Pijetao sav ponosan odgovori:
– Ako budeš mene oponašao, jamčim ti da ćeš pjevati bolje od bilo kojeg slavuja.
Tako ga poče poučavati da pjeva njegov “ku-ku-ri-kuuuu”. Slavuj poče pjevati, a išlo mu je tako dobro da je pjevao bolje od pijetla. Odletio je u šumu pjevajući svoj “kukuriku”.
Jednog jutra čuje ga patka pa će mu iznenađena:
-Tko te je naučio tako loše pjevati?
Slavuj odgovori:
– Možeš li me ti naučiti da pjevam kao slavuj?
Patka uvaženo odgovori:
– Nemoj gubiti vrijeme učeći pjevati kao slavuj. Ja pjevam puno bolje od slavuja. Slijedi me i pjevat ćeš kao anđeo. Tako ga poče poučavati svoj “kva, kava, kva”. Slavuj se trudio i uskoro je pjevao bolje od patke. Ode, veselo pjevajući “kva, kva, kva”.
Kad je sova s vrha nekog stabla čula slavuja kako pjeva kao patka, reče mu:
– Zar ti ne znaš pjevati kao slavuj?
– Jedna patka mi je rekla da je ovo pjevanje ljepše.
– Moraš pitati nekog drugog slavuja, kao što si ti, on će te naučiti kako se pjeva – reče sova.
– Da, ali u ovoj šumi nema nikoga kao ja, odgovori slavuj tužno.
– Onda moraš pustiti iz grla onaj glas koji imaš unutra. Udahni duboko, pusti da te srce nosi i zapjevaj prvu melodiju koja ti dođe. Samo tako ćeš znati koji je tvoj pjev – odgovori sova.
Slavuj učini tako. Pope se na najvišu granu jednog stabla i prepustivši se srcu poče pjevati kao pravi slavuj. Njegova je pjesma odjekivala cijelom šumom, ispunjavajući je udivljenjem. Tako lijep pjev još se nije čuo.
Otad slavuj više nije trebao nikog oponašati da bi lijepo pjevao. Otkrio je da ne treba nikoga kopirati da bi bio ono što on jest. Bilo je dovoljno da se prepusti onom što je srce govorilo i pjesma koja je bila u njemu sama je izlazila.
Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca.
Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa.
Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan.
Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet.
Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica.
Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života.
Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo.
Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo.
A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.
(Stjepan Lice)
Neki trgovac pošalje svog sina da nauči tajnu sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Dječak je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do krasnog dvorca, navrh planine u kojem je živio mudrac.
Umjesto da se susretne s tim svetim čovjekom, naš junak uđe u dvoranu u kojoj je sve vrvjelo. Trgovci su ulazili i izlazili, razgovaralo se u svim kutovima, malen je orkestar svirao nježne melodije, a na bogatu su stolu bila ponuđena ukusna jela. Mudrac je razgovarao sa svima, pa je dječak morao dva sata čekati dok ne bude primljen.
Nakon što je mudrac pažljivo saslušao povode njegova posjeta reče dječaku da mu nema vremena objasniti tajnu sreće.
Posavjetovao ga je da prošeta palačom i vrati se za dva sata. Dao mu je čajnu žličicu i u nju kapnuo dvije kapi ulja s riječima: “Dok budeš hodao, drži ovu žličicu tako da se ulje ne prolije.” Momak tako krene po palači, ne skrećući pogled sa žličice. Nakon dva sata, vrati se k mudracu.
“Onda” – upita mudrac – “jesi li vidio perzijske sagove u mojoj blagovaonici? Jesi li vidio vrt za koji je meštar svih vrtlara deset godina utrošio da ga odnjeguje? Jesi li primijetio lijepe pergamente u mojoj knjižnici?”
Dječak postiđen, prizna da nije ništa od toga vidio. Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja što mu ih je mudrac bio povjerio.
“Onda se vrati i upoznaj čuda moga svijeta” – reče mudrac. “Ne možeš vjerovati nekome čiju kuću ne poznaješ.”
Momak uze žličicu i ponovo krene u šetnju palačom, ovaj put obraćajući pažnju na sve umjetnine koje su visjele sa stropa i bile na zidovima. Vidio je vrtove, okolne planine, nježno cvijeće, uočio tankoćutnost s kojom je svakoj umjetnini izabrano mjesto. Kad se ponovo našao pred mudracem, potanko ispripovjedi sve što je vidio.
“A gdje su ti one dvije kapi što sam ti ih povjerio?” – upita mudrac.
Gledajući žličicu, dječak shvati da ih je prolio.
“To je dakle jedini savjet koji imam za te” – reče najveći mudrac među mudracima.
“Tajna sreće sastoji se u tome da gledaš sva čuda svijeta, a da pri tom ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žličici.”
Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.
– Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!
– Kakav kamen? – upita sveti čovjek.
– Noćas sam sanjao da ću pronaći čovjeka koji će mi dati dragi kamen koji će me učiniti bogatim zauvijek – odgovori seljak.
Sveti čovjek posegne za svojom torbom, poče kopati po njoj i nakon nekog vremena izvadi kamen.
– Misliš ovaj – reče on i dade ga seljaku
– Pronašao sam ga na putu prije par godina. Naravno da ću ti ga dati.
Seljak pogleda kamen u čudu. Bio je to dijamant, vjerojatno najveći na cijelom svijetu, uze ga i ode. Tu ju noć seljak probdio u krevetu ne mogavši zaspati.
Sljedećeg dana oko podne ode on ponovo svetom čovjeku.
– Daj mi to što ti je omogućilo da se odrekneš dijamanta tako lako! – uzviknu seljak.
(istočnjačka narodna mudrost)
Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!
– Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možes čuti cvrčka – reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. – Kako? – upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
– Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori indijanac – vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić ali cvrčka nisu čuli.
Ne moraš odgovarati na pitanja; samo pročitaj tekst do kraja i shvatit ćeš pouku.
1. Nabroji pet najbogatijih ljudi na svijetu.
2. Nabroji zadnjih pet pobjednika u golfu.
3. Nabroji imena zadnjih pet Miss America.
4. Nabroji deset ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulitzerovu nagradu.
5. Nabroji dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina. I, kakav je rezultat?
Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području.
No, veoma mali broj ljudi pamti jučerašnje senzacije. Pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.
Evo još pitanja, da vidimo kako ćeš sad proći.
1. Nabroji dva učitelja koja su ti pomogla u školi.
2. Nabroji tri prijatelja koji su ti pomogli kad ti je bilo teško.
3. Nabroji petero ljudi od kojih si nešto važno naučio.
4. Razmisli o par ljudi koji su učinili da se osjećaš važnim.
5. Razmisli o petero ljudi s kojima se rado družiš.
Lakše, zar ne?
Pouka: Ljudi koji tvoj život čine drugačijim nisu oni s najviše diploma, najviše novaca ili najviše nagrada. To su ljudi kojima je stalo.
Ne brinite o mogućem smaku svijeta danas. U Australiji je vec ionako sutra!
(Charles Schultz)